Klinička slika napada panike i paničnog poremećaja

Simptomi nakon napada nestaju naglo ili postepeno, a između napada česta je anticipirajuća anksioznost vezana za situacije koje mogu dovesti do razvoja panike. Bolesnici se obično viđaju u stanicama Hitne pomoći u svojim ranim 20-tim godinama kao fizički zdrave osobe koje inzistiraju na tjelesnim preokupacijama i mogućoj smrti od srčanog udara.



Neki oboljeli uglavnom se žale samo na potrebu izbjegavanja niza situacija u kojima bi se napadi mogli javiti. Odlazak od kuće, vožnja vlakom, automobilom, liftom, šetnja ulicom, kupovanje u robnoj kući često se od bolesnika navode kao potencijalne stresne situacije u kojima panični napadaj može nastupiti i ugroziti ih bilo životno ili ih osramotiti javno. Zbog takve generaliziranosti i nepredvidljivosti nastupa panike uz nemogućnost kontrole napadaja nastaje znatno suženje svakodnevnih aktivnosti. Posljedica za mnoge je depresija.



Osobe sa paničnim poremećajem sa ili bez agorafobije mogu također imati i panične napadaje kod kuće koji se obično po pravilu javljaju oko 1 i 30 sati ujutro, a 54% osoba noćnu paniku smatra težom od dnevnih napadaja. Razlika je i u tome što se takvi napadaju javljaju mimo bilo kakve fizičke aktivnosti i u relaksiranom stanju. Osobe razvijaju različite oblike izbjegavajuće adaptacije na napadaje. Neke žive i rade samo do prvog ili drugog kata, neke naručuju sve iz dućana telefonom ili kupuju samo u pratnji sigurne osobe, neki se pak liječe alkoholom i sedativima razvijajući ovisnost te se prezentiraju liječniku sa slikom apstinencije. Anksioznost u definiranim situacijama smanjena je ukoliko je istovremeno prisutna sigurnosna osoba, poznavanje svih mogućih izlaza iz situacije, sjedenje blizu izlaza, upotreba distraktora i sunčanih naočala. Potreba za stalnim prisustvom siguronosne osobe dovodi i do čestih međuljudskih nesuglasica.



Dob javljanja paničnog poremećaja varira, ali se tipično najviše javlja između kasne adolescencije i sredine tridesetih godina. Početak iza 45. godine je neuobičajen. Panične atake javljaju se najčešće u dobi od 18. do 24. godine. Po opisu oboljelih tipičan tijek je kroničan i oscilirajući. Neke osobe mogu imati epizodične napade sa godinama remisije, a druge mogu imati trajnu tešku simptomatologiju. Iako se agorafobija može razviti u bilo kojoj točci razvoja poremećaja, obično se javlja unutar prve godine od početka. Agorafobija može postati kronična i neovisna o paničnim napadajima. Ne tretiran panični poremećaj je kroničan, a popratna depresija dovodi po nekim istraživanjima i do povećanog suicidalnog rizika dok se zloupotreba sredstava ovisnosti javlja u oko 20-40% slučajeva.