Izuzme li se moždani udar, epilepsija je najčešća bolest koja se liječi na Neurološkoj klinici Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu (UKCS).
Računa se da danas od nje pati jedan posto ukupnog broja stanovnika na planeti, što je više od 50 miliona u svijetu i više od šest miliona u Evropi. Najčešće se javlja u prvoj godini. Tokom života, rizik za njenu pojavu pada, da bi ponovo počeo rasti nakon 65. godine starosti.
Normalan život
Za porast broja oboljelih u trećoj životnoj dobi, prema riječima prof. dr. Enre Suljić, direktorice Instituta za naučnoistraživački rad pri UKCS-u i koopredsjednice Lige za borbu protiv epilepsije, krive su tzv. simptomatske epilepsije, koje se javljaju usljed degenerativnih bolesti mozga, metaboličkih poremećaja, kao što je dijabetes melitus, bolesti bubrega, nakon moždanih udara (ishemijskih ili hemoragijskih) i tumora. U dječijoj dobi najčešće se javljaju genuine ili nasljedne epilepsije.
Iako oboljeli, uz odgovarajuću terapiju, sasvim normalno mogu živjeti, mnogi se, nažalost, i u našoj zemlji, susreću sa stigmom i predrasudama. Djeca su u školi izložena raznim neprijatnostima zbog nerazumijevanja, a stopa nezaposlenih među ovom populacijom i dalje je visoka.
"Imamo slučajeva da se mladi ljudi, koji imaju epilepsiju, ne mogu upisati ne neke fakultete. Iako postoji zakon u kojem stoji da se određenom postotku osoba s raznim ograničenjima, treba obezbijediti radno mjesto koje odgovara njihovim mogućnostima, mnogi se o to oglušuju", naglašava Suljić.
U SAD-u su do pedesetih godina prošlog stoljeća postojali zakoni koji su osobama s epilepsijom zabranjivali sklapanje brakova i rađanje djece. Upravo to je, govori profesorica, rezultiralo negativnim odnosom društva prema oboljelima.
"Najčešća zabluda je da je epilepsija neizlječiva i da je neophodno doživotno uzimati lijekove. Potom da je to oboljenje skopčano uz određene duševne poremećaje, što nikako ne stoji, jer je epilepsija neurološki poremećaj", kaže Suljić.
Cjelokupno društvo
S ciljem rješavanja ovog problema, potrebno je uključiti cjelokupno društvo – od vaspitačica u obdaništu, preko nastavnika u školama, ljekara do poslodavaca koji bi, ističe naša sagovornica, trebali imati više sluha za ovu populaciju.
"Stalno govorim mlađim kolegama da i mi ljekari možemo puno učiniti kako bi se ta slika promijenila. Treba ljudima kazati da to nije doživotno oboljenje, da nije neminovno stoprocentno nasljedno oboljenje, da takve osobe mogu stupati u brak i rađati djecu, naravno pod kontrolom. Treba stvarati takvu atmosferu u društvu da se ljudi ne stide izaći u javnost i kazati da imaju epilepsiju" kazala nam je na kraju razgovora prof. dr. Suljić.
Važno je ponašanje nastavnika
S obzirom na to da je bolest rasprostranjena, rijetke su škole u BiH koje nemaju bar jedno dijete s epilepsijom. Zbog toga bi nastavnici, ali i vršnjaci oboljelih mališana, trebali znati kako se ponašati u trenutku napada kako se takvo dijete ne bi osjećalo izopćeno.
" Pogrešno je takvo dijete osloboditi tjelesnog odgoja. Time mu odmah stavljate etiketu. Umjesto toga, nastavnik treba znati da mališan ne može trčati 50 krugova po sali, jer hiperventilacija može isprovocirati napad, niti mu smije dozvoliti da se penje po merdevinama. Kada je riječ o odrasloj osobi, kod koje nije uspostavljena stoprocentna kontrola napada, ona ne bi smjela raditi noćne smjene, u blizini pokretnih traka i otvorenog plamena, na visini, upravljati mašinama i motornim vozilima. Oboljeli isto tako trebaju izbjegavati alkohol, psihoaktivne supstance, rigorozne dijete. Mladi ljudi koji su fotosenzitivni trebaju reducirati boravak ispred računara", pojašnjava prof. dr. Enra Suljić.
Poremećaj funkcije mozga praćen napadima
Epilepsija je poremećaj funkcije mozga koji se klinički očituje napadima. Oni se pojavljuju u različitim vremenskim razmacima, a najčešće se mogu prepoznati po karakterističnim simptomima. Posebne vrste nepravilnosti u radu moždanih ćelija, koje dovode do epileptičkih napada, mogu se utvrditi EEG-om. Osim EEG-a, dijagnoza se postavlja i na temelju simptoma napadaja. Ljekar najčešće nije u prilici lično vidjeti napad, pa mu je potreban njegov opis i okolnosti u kojima se javljuju. Vrlo je važan i iskaz očevidaca, jer osoba koja je imala napad, često zbog poremećaja svijesti, nije u stanju tačno opisati šta se dogodilo.
U gotovo svim slučajevima potrebno je, uz EEG, napraviti i MR (magnetnu rezonancu) ili CT (kompjuteriziranu tomografiju) mozga, EKG (elektrokardiografiju) i laboratorijske testove.
(Amela Sijerčić/Faktor.ba/Foto: K. Softić)
