Liječenje shizofrenije

Posljednjih decenija jako je uznapredovala terapija shizofrenih bolesnika, a time i njihova prognoza i tijek bolesti. U psihijatrijskoj praksi govorimo o nužnosti komplementarnosti psiho, socio i biološke terapije. Kod različitih psihičkih bolesti različiti je redosljed značenja nabrojenih vrsta terapije. Dok je npr. kod anksioznih poremećaja vrlo značajna psihoterapija i obično joj pripada prvo mjesto, kod shizofrenih bolesnika dominantna je uloga bioloških metoda liječenja. Pri tome sigurno ne treba umanjiti ni značenje socioterapije, ali ona je moguća tek nakon značajnog učinka biološke terapije.





Biološka terapija shizofrenije



Suvremena biološka terapija sastoji se od:



farmakoterapije

elektrokonvulzivne terapije (ispravniji naziv je elektrostimulirajuća terapija)



Farmakoterapija



U liječenju shizofrenih bolesnika primjenjuje se skupina lijekova, koji se zovu antipsihotici, tj. lijekovi koji ublažavaju ili otklanjaju psihotične simptome shizofrenije. Raniji naziv neuroleptici treba napustiti. Radi se o nekoliko vrlo različitih skupina lijekova, koje u praksi obično dijelima na: klasične ili stare i nove antipsihotike.



Klasični antipsihotici pogrešno se zovu tipični, a novi se (pogrešno) zovu atipični, pa te izraze treba napustiti. U nas su od klasičnih antipsihotika registrirani slijedeći: flufenazin, haloperidol, levomepromazin, promazin, tioridazin i zuklopentiksol.



Klasični antipsihotici su učinkoviti u uklanjanju ili ublažavanja psihotičnih simptoma, prije svega halucinacija, sumanutih misli, agitiranosti i poremećaja percepcije općenito, straha, nemira i nesanica. Imaju dakle visoku potentnost na produktivne shizofrene simptome, ali imaju velik broj vrlo neugodnih nuspojava.



Glavne nuspojave (popratne pojave) klasičnih antipsihotika su izazivanje sedacije i ekstrapiramidalnog sindroma (parkinsonizam). Parkinsonizam čine: tremor, smanjenje kretnji, oslabljena mimika, tardivna diskinezija nekontrolirani pokreti, hod sitnim koracima i rigiditet. Te su nuspojave relativno česte i dovode do specifičnog izgleda bolesnika, njegovog držanja, pokreta i kretanja. Često dovode do izgleda "Zombija", pa se i opisuju kao Zombijev sindrom. Uz to je česta i akatizija (jaka, gotovo neodoljiva potreba za kretanjem), koja je bolesniku vrlo mukotrpna.



Zbog tih i drugih nuspojava, bolesnici nerado uzimaju te lijekove, uzimaju ih neredovito, a kao rezultat toga dolazi i do njihove neučinkovitosti, pa je postizanje remisije uz primjenu tih lijekova i unatoč njihove visoke učinkovitosti nedostatno. Druga vrlo česta nuspojava te skupine antipsihotika je sedacija i somnolentnost. Za razliku od parkinsonizma, koji je uvije neželjen, sedativnost često može biti korisna, kada se lijek primijeni kod agitiranih i teže suradljivih bolesnika.



Zbog loše podnošljivosti i sigurnosti klasičnih antipsihotika, farmaceutska industrija razvila je veći broj novih antipsihotika. U nas su registrirani slijedeći novi antipsihotici: klozapin, kvetiapin, risperidon, olanzapin i ziprasidon.



Većina tih lijekova je također učinkovita, slično kao i klasični, no ti lijekovi obično ne dovode do navedenih nuspojava, ili bar ne u standardnim terapijskim dozama. Novi antipsihotici rijetko izazivaju tremor, akatiziju, bradikineziju, rigiditet, neželjene pokrete kao npr. okulogirne krize.



Nažalost, i nova generacija antipsihotika pokazuje brojne nuspojave. One su drugačije od onih, koje izazivaju klasični, no često su i njihove nuspojave neugodne i vrlo opasne. Ti lijekovi u preporučenim dozama daleko rjeđe dovode do parkinsonizma, ali dovode u dijela bolesnika do metaboličkih poremećaja, prije svega porasta tjelesne težine i porasta šećera u krvi s mogućim razvojem dijabetesa, do porasta kolesterola, porasta prolaktina i promjene bijele krvne slike te kardioloških promjena. Unatoč toga što govorimo o tim lijekovima kao skupini, oni pokazuju značajne razlike, posebice u nuspojavama, pa je potrebno dobro poznavanje njihove farmakodinamike i farmakokinetike, kako bi se uvažavale njihove specifičnosti i prilagodile svakom pojedinom bolesniku.



Uobičajeno je kazati, da su novi antipsihotici efektivniji od klasičnih, oni dovode do značajno većeg poboljšanja kvalitete življenja shizofrenog bolesnika.





Elektrokonvulzivna terapija



Elektrokonvulzivna terapija je dovela do velikog stigmatiziranja same bolesti. Vrlo negativno je prikazana u javnosti, dijelom i radi neadekvatnog prikaza u poznatom Formanovom filmu "Let iznad kukavičjeg gnijezda". Danas je ta vrsta terapije modernizirana, no primarno radi negativnog stava većine bolesnika i članova njihove obitelji prema toj vrsti terapije, primjenjuje se rijetko, obično tek tada, kada se ostale vrste terapije pokazuju neučinkovitim. Rezervirana je dakle uglavnom za terapijski rezistentne slučajeve. No, možda djeluje paradoksalno, indicirana je i kod shizofrenih trudnica, jer se smatra da je manje opasna za dijete nego što je farmakoterapija.