Aspekti prilagodbe na bolest
Ovisno o dobi djeteta treba se usmjeravati na pojedine aspekte prilagodbe na bolest, pa će se tako mlađa djeca više oslanjati na pomoć roditelja, dok će kod starije djece prevladati želja za provođenjem vlastite volje, koja će se ponekad "sukobljavati" s traženom strogom kontrolom šećera.
Posebno u adolescenciji, dijete će težiti samostalnoj brizi za bolest te će ga kontrola roditelja uznemiravati. Djetetu je u toj dobi potrebna sloboda, pa svaku konfliktnu situaciju treba iskoristiti za učenje. Takvih situacija će biti, kao i u svakoj obitelji, samo što će u ovom slučaju roditelji imati važnu ulogu u pomaganju djetetu u što boljem suočavanju s bolesti.
Ukoliko dijete učini neku pogrešku, pokušajte ne dopustiti Vašem emocionalnom dijelu da prevlada, nego učinjenu pogrešku sagledajte na pozitivan način te otvoreno razgovarajte s djetetom. Razgovarajte o tome što može učiniti drugačije kako se takve situacije više ne bi događale. Čak i kada je riječ o nekim teškim ili bolnim razgovorima, više nego ikada je bitno da razgovarate sa svojim djetetom.
_8.jpg)
Roditeljima adolescenata nerijetko postaje problem ohrabrivati djecu u njihovoj neovisnosti jer su svjesni dječjeg eksperimentiranja i mogućeg ugrožavanja kontrole bolesti. Neizbježan je strah da se djeci što ne dogodi, ali on ne smije biti razlogom za isključivanje djece iz aktivnosti primjerenih njihovoj dobi. Roditelj ne treba sažalijevati dijete radi bolesti, no, isto tako treba dobro znati prepoznati kada dijete „iskorištava“ svoje stanje kako bi došlo do nekog cilja. Treba postaviti realne ciljeve, objasniti djetetu da dobra kontrola šećera ne znači uvijek idealne šećere, te poticati samokontrolu i edukaciju.
Pohvalite dijete za trud
Realni ciljevi će pridonijeti tome da dijete ne doživi razočaranje i osjećaj. Pohvalite svoje dijete za trud koji ulaže, a nemojte kritizirati kad pogriješi. Propitkujte kako bi ono riješilo neki problem, umjesto da Vi donosite sve odluke i na taj način radite na osamostaljivanju djeteta te na pridavanju važnosti djetetu u njihovoj kontroli bolesti. Djeca se često znaju osjećati loše jer se s postavljenom dijagnozom osjećaju drugačijim od ostale djece, pa je zato dobro uključiti ih u neke aktivnosti u koje će biti uključena i druga djeca oboljela od dijabetesa, ali i njihovi zdravi vršnjaci.
Posebno je važno razumjeti ih, ne kažnjavati ni posramljivati, nego im omogućiti da otvoreno razgovaraju o tome kako se osjećaju i pomoći im da riješe probleme. Također, o oboljenju treba informirati učitelje, nastavnike i trenere kako bi bila osigurana adekvatna briga i kako bi boravak djeteta u školi i vanškolskim aktivnostima bio što sigurniji. U tome opet glavnu ulogu imaju roditelji. No, treba napomenuti kako je cilj svakog roditelja odgojiti dijete koje je emocionalno jako i sposobno samostalno brinuti se za sebe.
Ukoliko je u priču uključen i dijabetes stvar postaje malo kompleksnija, ali cilj ostaje isti. Glavna briga roditelja je kako prebaciti odgovornost u kontroli dijabetesa na dijete. Treba biti jako oprezan i pravilno dozirati samostalnost kako dijete ne bi prerano doživjelo razočaranje i osjećaj neuspješnosti. Također, roditelj bi trebao težiti samostalnosti djeteta kako bi ono počelo preuzimati odgovornost za sebe i svoju bolest. Bitna je suradnja roditelja, djeteta i stručnog tima (medicinskog osoblja i psihologa) kako bi prijenos odgovornosti prošao što bezbolnije. U suradnji sa stručnim timom odredit će se vrijeme i količina preuzimanja odgovornosti.
Autor teksta: Lana Žigić, mag. psych.
