"Ne mogu se sve duševne bolesti izliječiti, ali mnoge mogu. U slučaju teške duševne bolesti kakva je shizofrenija, oko dvije trećine oboljelih provede život s relativno malo smetnji ako su liječeni na vrijeme, a jedna trećina ostaje u stalnom liječenju. Međutim, tako je u slučaju i drugih teških oboljenja. Prognoza za liječenje mnogih duševnih bolesti mnogo je bolja nego je to ranije bila", smatra svjetski stručnjak iz oblasti mentalnog zdravlja prof. dr. Norman Sartorius iz Švicarske.
Gubitak osjećaja veselja
U razgovoru za Fenu prof. Sartorius kaže da je depresija jedna od najčešćih duševnih bolesti, a karakterizira je gubitak osjećaja veselja za sve što je čovjeka ranije radovalo.
Za takvo stanje nije uvijek potreban direktan povod jer ima ljudi koji žive u teškim uvjetima a nemaju "problema", a istovremeno i onih koji naizgled imaju sve i mnogo problema.
"U slučaju depresije sve gubi značaj. Takvi ljudi gube sposobnost da vole i osjećaj zadovoljstva za sve što imaju. U situaciji kad je okružen negativnim stvarima čovjek postaje ranjiv za sve bolesti. Kad sa svih strana nešto pritisne, onda popušta i srčani sustav, bubrezi…. pa nastaju i duševne bolesti", kaže on.
Po riječima prof. Satoriusa duševna bolest može se najprije prepoznati u načinu kako se razvija odnos prema ljudima. Tako neko ko se odjednom povlači u sebe (a doskora je bio veseo i čio) često doživljava bolest kakva je depresija koja ga izdvaja iz zajednice.
"Najteži simptomi duševnih bolesti (halucinacije ili sumanute misli) relativno su rijetka pojava. U današnjem društvu četiri do šest posto odraslog stanovništva ima neku vrstu duševne bolesti. Od toga ih je dvadesetina imala te najteže simptome, a većina manje simptome", priča on.
Stigma gora od bolesti
Jedan od značajnih problema s kojima se duševni bolesnici suočavaju svakako je i stigma koja ih teže pogađa negoli sama bolest i najveća je prepreka boljoj zdravstvenoj službi.
"Stigma je stara koliko i čovječanstvo, a ljudi koji imaju duševnu bolest zbog nje su često diskriminirani pa ne mogu dobiti namještenje, naći stan niti partnera za život. Odbijaju ih društvo i ljudi. To je mnogo teže za njih nego li sama bolest, koja je problem kao i svaka druga bolest", ističe.
Mišljenja je da je potrebno mnogo strpljenja da bi promjene bile i vidljive, ali ih ipak ima. Stigmatizacija se polako smanjuje. A svako mora početi od sebe jer ni psihijatri ni ostalo osoblje zdravstvene službe nije pošteđeno krivnje jer i oni doprinose stigmatizaciji duševnih bolesnika.
"Psihijatrijske bolnice su uglavnom udaljene od mjesta stanovanja, a ti pacijenti daleko su od očiju javnosti", kaže.
Dodaje da sami sebe možemo popraviti i u načinu kako govorimo o duševnim bolesnicima. Tako se oni nerijetko oslovljavaju sa "shizofreničari", a taj termin se može čuti i u slučaju kad se nekoga želi potcijeniti ili uvrijediti.
"Mora se naučiti poštovati bolesnika, bez obzira na vrstu bolesti. Prema duševnim bolesnicima imamo nažalost najmanje poštovanja. Kako se oni sami ne znaju braniti, s njima se često postupa nehumano", kaže i naglašava da je takvo ponašanje stvar kućnog odgoja ali i kasnijeg procesa naobrazbe.
Porodica izvor energije
Profesor Sartorius ističe ulogu obitelji u ukupnom procesu, vidi je kao socijalnu potporu za život, najužu jedinicu koja pomaže čovjeku da preživi i glavni izvor energije i pomoći ljudima ali sve to pod uvjetom da se njeni članovi drže zajedno.
"Obitelj može prepoznati da nekome od njenih članova nije dobro, da je bolestan. Međutim, u ovom vremenu glavni problem je u tome što je značajan broj obitelji rasturen, ima mnogo ljudi koji žive sami i nemaju se u koga pouzdati", naglašava.
Ipak, sve i kad su obitelji kompaktne čest je slučaj da ne znaju kako se ponašati u slučaju kad je neko od njih duševni bolesnik, kako reagirati kad se ponaša neuobičajeno.
"Odgoj im nalaže da ga podrže i pomognu, ali postoji i strah da od težine tog napora istovremeno nastrada i obitelj. Ranije je to bilo mnogo lakše kad su obitelji imale mnogo članova pa se briga o duševnom bolesniku, koji traži 24-satni angažman i brigu, dijelio na više ljudi. Sad je to težak posao, obitelji su male", kazao je.
Profesor Sartorius govorio je o značaju obitelji za formiranje čovjeka kao kompletne ličnosti što počinje pravilnim i zdravim odrastanjem djeteta.
"Djetetu je, da bi odraslo kako to treba, potrebna barem jedna osoba u koju se može pouzdati i koja mu je uvijek dostupna. Kad toga nema ono je izgubljeno u tom, za njega novom, svijetu u kojem raste", naglašava. Podsjeća i na odgovornost obitelji da generacijama koje dolaze prenese kulturu naroda i države u kojoj živi, način ponašanja, vrijednosti i konstatira da im to škole odavno već ne pružaju. A od toga ovisi u kakvog će dijete čovjeka izrasti.
Eminentni stručnjak
Univerzitetski profesor i jedan od najistaknutijih psihijatara svoje generacije Norman Sartorius sudjelovao je nedavno u Sarajevu na simpoziju "Psihijatrijski dani BiH" i bio predavač u okviru promocije borbe protiv stigme prema osobama s mentalnim poremećajima na nivou zajednice u okviru Projekta mentalnog zdravlja koji se kod nas realizira uz finansijsku podršku vlade Švicarske.
Pojašnjava da je devedesetih godina prošlog stoljeća Svjetska psihijatrijska asocijacija u državama širom svijeta započela realizaciju programa protiv stigme i diskriminacije duševnih bolesnika. Zaključeno je da se, bez obzira na bogatstvo i veličinu države, može mnogo toga učiniti u borbi protiv stigme i diskriminacije, ali kontinuiranim i organiziranim radom svih aspekata u društvu.
Profesor dr. Norman Sartorius stekao je 1958. godine zvanje doktora medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a titulu bakalaureata psihologije na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta. Specijalizirao je u oblasti psihijatrije i neurologije i obranio doktorsku disertaciju iz psihologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1967. napustio je posao u Kliničkom bolničkom centru u Zagrebu da bi se pridružio Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, a iste godine postao je šef Međuregionalnog savjetodavnog tima za epidemiologiju mentalnih poremećaja WHO.
U penziji je od 2001. godine kao redovni profesor u Ženevi i Pragu. Radio je i kao gostujući ili vanredni profesor na univerzitetima u Londonu, Pekingu, Vašingtonu, Njujorku i Beogradu. Bio je predsjednik Svjetskog udruženja psihijatara i Evropskog udruženja psihijatara. Sartorius je član Britanskog kraljevskog društva za medicinu i medicinskih akademija u Meksiku i Peruu, honoris causa doktor medicine na Univerzitetu u Umeåi i na Univerzitetu u Pragu i počasni doktor nauka Univerziteta u Bathu.
Počasni je član Američkog psihijatrijskog udruženja, Kraljevskog koledža psihijatara Ujedinjenog Kraljevstva i Kraljevskog koledža psihijatara Australije i Novog Zelanda, te dopisni član Kraljevske medicinske akademije Španije i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
NajDoktor.ba
