Vrste strahova i čemu oni zapravo služe
Kod djece redovno nalazimo razvojne strahove koji su normalna pojava za određenu dob. Prof. dr. Anela Hasanagić, psiholog pojašnjava za portal mojDoktor.ba kako se generalno strahovi dijele na racionalne i iracionalne.
"Racionalni strahovi su 'normalni' strahovi odnosno to znači da se plašimo nečega što realno predstavlja opasnost (sretnemo medvjeda u šumi, a da smo pri tom nezaštićeni, strah koji osjetimo kada u trenutku izbjegnemo saobraćajnu nesreću i sl.), dok su iracionalni strahovi oni za koje ne postoji opasnost u realnom svijetu, a koji nas često blokiraju do te mjere da svoj svakodnevni život svedemo na to da izbjegavamo sve, jer umišljamo da bi nam se mogla desiti neka situacija u kojoj ćemo se uplašiti pa tako npr. ne idemo uopće u prirodu, jer se plašimo da bi tamo mogli sresti medvjeda. Racionalno gledano, koja je vjerovatnoća da ćemo sresti medvjeda dok šetamo? Jako mala, skoro nikakva. Dakle, takav strah unaprijed je neracionalan, dok stvarni susret medvjeda u šumi, ako bi se kojim slučajem desio, bi sasvim racionalno doveo do naše emocionalne reakcije - intenzivnog osjećanja straha", pojašnjava Hasanagić.
U strahu postoje dvije moguće reakcije: borba i bijeg. Kada procjenjujemo da smo jači i da imamo šansi, normalna je reakcija borbe, dok ukoliko procijenimo da smo slabiji, očekivana je reakcija bijega.
Često u vrlo intenzivnim situacijama straha, nemamo vremena za procjenu pa se sama procjena dešava na nivou koji nije svjestan. To zovemo reflekse reakcije iako to zapravo nisu u pravom smislu te riječi refleksi reakcije, jer nisu nimalo jednostavne.
Naime, u ovoj situaciji osim motoričke reakcije, imamo i rad žlijezda s unutrašnjim lučenjem, dolazi do pojačanog lučenja adrenalina pa neovisno da li je reakcija borbe ili bijega, mi osjećamo znatno više snage u mišićima, odnosno ukoliko bježimo osjećamo veću brzinu što je realno.
"Često je prepričavan slučaj majke koja je podigla automobil vlastitim rukama kako bi izvadila svoje dijete ispod točkova automobila pri čemu uopće nije bila svjesna da je to uradila. Kod djece imamo identičnu situaciju, a posebno je važno objasniti neke stvari kad su u pitanju racionalni i iracionalni strahovi. Nije dobro da se dijete ne plaši ama baš ničega, jednako kao što nije dobro da se plaši onoga što nije opasno. Iz ovoga zaključujemo da kod djece treba razvijati racionalni strah, npr. strah od saobraćajnih sredstava, otrovnih zmija itd. dok se nikako ne smije razvijati strah od nečega što je neracionalno, npr. čudovišta ispod kreveta, u ormaru itd.", kaže Hasanagić.
Ispravna i pravovremena reakcija roditelja
Dakle, kod djece je važno razviti blagi strah koji će rezultirati oprezom od npr. saobraćajnih sredstava, nepoznatih ljudi, itd. Kada su u pitanju iracionalni strahovi, roditelji često griješe tako što dijete forsiraju da ide u aktivnost koje se plaši, dovode ga u situaciju preplavljivanja strahom,u nadi da će dijete uvidjeti da mu se ništa nije desilo i da će se prestati plašiti.
"Sad zamislite kada se vaše dijete plaši nečega neracionalnog i vi znate da je to tako, ali ono ne zna, a vi ga 'gurate' u aktivnost u kojoj će dijete doživjeti strah i reakciju na strah u vidu borbe ili bijega. Ono racionalno iz te situacije ne može ništa naučiti, ma koliko se vi kao roditelj trudili da ga ubijedite da je ono što dijete osjeća nerealno... Strahova se niko ne oslobađa preplavljivanjem, nego postepenim gašenjem. Dakle, recept koji koriste mnogi roditelji, nažalost, će uroditi time da se strah prolongira i pojačava. Stoga, ne forsirajte svoje dijete da ulazi u aktivnosti kojih se plaši", navodi Hasanagić.
Dijete treba postepeno izlagati onoj količini aktivnosti koju može podnijeti. To znači da, ukoliko se dijete plaši npr. mraka i ne smije da spava u tamnoj sobi, u obaveznom dogovoru s djetetom, treba količinu svjetlosti postepeno smanjivati u prostoriji gdje dijete spava pa potom u prostoriji ispred, pri čemu vrata treba držati otvorenim ili polutotvorenim. Roditelji koji pokazuju razumijevanje za strahove djece kao rezultat imaju zrele adolescente koji se znaju suočiti sa svojim strahovima na adekvatan način.
