Etiologija opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Točna etiologija opsesivno kompulzivnog poremećaja (OKP) još uvijek nije razjašnjena. Različiti autori daju prednost bilo biologijskim bilo bihevioralnim bilo psihodinamskim čimbenicima.





Biologijski čimbenici



Mnoga istraživanja kao i rezultati liječenja sugeriraju da bi središnju ulogu u nastanku ovih poremećaja mogla igrati abnormalnost unutar serotninergičkih putova, no na koji način serotonin točno utječe još uvijek nije jasno. U prilog ovom mišljenju ide i činjenica da su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS) vrlo učinkoviti u liječenju OKP-a. Druge studije ukazuju na disfunkciju dopaminergičkih putova te poboljšanje simptoma poremećaja nakon tretiranja klonidinom lijekom koji smanjuje oslobođenu količinu norepinefrina na presinaptičkim živčanim završecima.



Određene funkcionalne i anatomske studije, posebno snimke magnetskom rezonancijom (MR) i pozitronskom emisijskom tomografijom (PET) ukazale su na pojačanu metaboličku aktivnost kao i pojačani protok krvi u orbitofrontalnom korteksu, bazalnim ganglijima (posebno u nukleusu kaudatusu) i cingulumu. U nekim studijama tretman sa SIPPS-ima i kognitivno bihevioralnom terapijom doveo je do smanjenja hiperaktivnosti u navedenim područjima.



Istraživanja su pokazala i značajni genetski utjecaj no teško je razlučiti koliko je to sam čimbenik nasljeđa, a koliko bihevioralni i kulturalni utjecaj u prijenosu poremećaja. Studije o konkordantnosti pokazale su značajno veću povezanost oboljenja kod jednojajčanih blizanaca nego kod dvojajčanih blizanaca, a obiteljska praćenja pokazala su da 35% rođaka u prvom koljenu osoba koje boluju od opsesivno kompulzivnog poremećaja također imaju isti poremećaj.



Također utvrđena je i povezanost infekcije sa hemolitičkim streptokokom grupe A beta i pojave opsesivno kompulzivnog poremećaja te se je kod određenog broja takvih slučajeva pokazalo poboljšanje nakon antibiotskog liječenja. Neki radovi spominju i herpes simplex virus kao precipitirajući čimbenik.





Bihevioralni čimbenici



Po teoriji učenja opsesije su uvjetovani podražaji. Relativno neutralan podražaj postaje povezan sa strahom ili anksioznošću tijekom procesa odgovora na događaje koji mogu biti štetni ili uzrokovati anksioznost. Tako isprva neutralne misli ili predodžbe postaju uvjetovani stimulus sposoban da izazove anksioznost ili nelagodu. Kompulzija nastaje tako što bolesnik otkriva da neka aktivnost smanjuje anksioznost povezanu s opsesivnim mislima. To dalje dovodi do pojačavanja dotične aktivnosti, učvršćuje ju i ona postaje novi naučeni obrazac ponašanja.





Psihodinamski čimbenici



Regresija na analno-sadistički stadij je temelj opsesivno kompulzivnog poremećaja (OKP). Ona dovodi do pojačavanja određenih crta analnog karaktera kao što su urednost, štedljivost, škrtost i tvrdoglavost kao i do tri daljnje promjene u psihičkom životu bolesnika odnosno ambivalencije, promjene superega i magijskog mišljenja. Regresivna ambivalencija kao temeljno osjećanje analno-sadističke faze može biti tako izražena da suprotne emocije brzo zamjenjuju jedna drugu te se čini da postoje zajedno što dovodi do nemogućnosti odlučivanja i paralizirajuće sumnje pri izboru. U superegu bolesnika također dolazi do regresije na infantilni tip superega koji je rigidan i kažnjavajući što rezultira brigom da se ne povrijedi druge osobe te stalnom anksioznošću i osjećaju krivnje bez obzira na učinjeno i u stalnoj potrebi za kompulzivnim aktima i ritualima kako bi se suprotstavilo i kontroliralo efekte zabranjenih misli i impulsa. Također dolazi i do regresije na primarni proces mišljenja (magijsko mišljenje).



Uz regresiju vrlo su važni specifični mehanizmi obrane: izolacija, poništenje i reaktivna formacija. Izolacijom se bolesnik štiti od afekata i impulsa koji dovode do anksioznosti. Kod poništenja bolesnik kompulzivnom radnjom poništava raniju opsesivnu misao ili neke ranije realne i imaginarne akcije, dok se reaktivna formacija više sastoji od formiranja specifičnih karakternih crta nego u stvaranju simptoma. To je ponašanje koje predstavlja suprotnost impulsima od kojih se ličnost brani.