Od procjene do evaluacije
Fizioterapija ili fizikalna terapija je usluga koju obavlja, vodi ili nadgleda fizioterapeut, a sastoji se od:
- procjene,
- utvrđivanja funkcionalnog statusa (fizioterapeutska dijagnoza),
- planiranja,
- intervencije i
- evaluacije.
Ona uključuje interakciju između fizioterapeuta, pacijenta ili klijenta.
Fizioterapijski postupak koji počinje procjenom, sa posebnom pozornošću na posturalne odnose tj. držanje tijela uključujući kardiorespiratorni, živčani i mišićni potencijal, kao i samu mogućnost pokreta, osnova je određivanja stvarnog problema i strategije intervencije.
Procjena uključuje pregled pojedinca ili skupine, a počinje upoznavanjem s liječničkom dokumentacijom. Kroz razgovor s pacijentom/klijentom o problemu sa stvarnim ili potencijalnim oštećenjima, funkcionalnim ograničenjima, nesposobnostima ili drugim stanjima zdravlja, uzima se anamneza. Dodatnim screeningom i upotrebom posebnih testova i mjerenja, sintetizira se kliničko zaključivanje i postavlja se fizioterapeutska dijagnoza.
Fizioterapeutska dijagnoza može biti izražena terminima poremećaja u pokretu ili može obuhvaćati kategorije oštećenja, funkcionalnih ograničenja, nesposobnosti ili sindroma.
Planiranje počinje određivanjem potrebe za intervencijom i normalno vodi razvoju plana intervencije, uključujući mjerive rezultate ciljeva dogovorenih u suradnji s pacijentom/klijentom. Alternativno može dovesti do upućivanja drugom stručnjaku u slučajevima koji nisu prikladni za fizioterapiju, odnosno nisu u djelokrugu rada fizioterapeuta.
Intervencija se provodi i modificira u toku fizioterapijskog postupka, a u svrhu postizanja dogovorenih ciljeva te može uključivati: manualnu terapiju, terapijske vježbe, primjenu fizikalnih agensa, elektroterapijske i mehaničke procedure, funkcionalni trening, opskrbu pomoćnim sredstvima i pomagalima, upute i savjete u svezi s pacijentom, vođenje dokumentacije te koordinaciju i komunikacija s pacijentom/klijentom. Intervencija može također biti usmjerena na prevenciju oštećenja, funkcionalnih ograničenja, nesposobnosti i povreda, uključujući unapređenje i održavanje zdravlja, kvalitetu života i fitness u svim dobnim i populacijskim skupinama.
Evaluacija zahtijeva ponovni pregled u svrhu utvrđivanja rezultata fizioterapijske skrbi.
Pregled kod fizioterapeuta u koracima
Profesionalno promatranje tijela i njegove potrebe za pokretljivošću od strane fizioterapeuta, čini osnovu za utvrđivanje fizioterapeutske dijagnoze i strategije intervencije, i ono je uvijek isto bez obzira na institucije u kojima se praksa provodi.
1. korak: razumijevanje problema u cijelosti
Fizioterapeut bi trebao razumjeti cjelokupnu aktivnu patologiju koja dovodi pojedinca na fizikalnu terapiju, zajedno s bilo kojom paralelnom patologijom koja može postojati. Ovo razumijevanje uključuje vrstu problematike koja je općenito povezana s patologijom, predviđanjem rezultata ili prognozom i, što je najbitnije, vrstu problema koji uzrokuju patologiju, a koji mogu biti minimizirani ili ublaženi kroz fizioterapijsku intervenciju.
2. korak: identificiranje oštećenja
Oštećenja su problemi pacijenta najčešće uočeni tokom pregleda. Uključuju, ali ne ograničavaju se na: smanjenje snage, opsega pokreta, izdržljivosti, ravnoteže ili poremećaja u načinu hoda.
Kada je identificirano oštećenje, fizioterapeut uspoređuje poznatu aktivnu patologiju ako je hronična. Bilo koji nesrazmjer mora biti pažljivo promotren kako bi se utvrdilo postoji li neka druga patologija i, ako je potrebno, indicirati liječničko dodatno dijagnostičko testiranje.
3. korak: funkcionalno ograničenje i nesposobnost
Tokom pregleda, fizioterapeut određuje funkcionalno ograničenje i nesposobnost pacijenta. Fizioterapeut može raspoznati kada pacijent ima nemogućnost izvođenja ili teškoću obavljanja aktivnosti, kao i značajke patologije koje najviše smetaju pacijenta.
Tipično, pacijentov problem nalazi se unutar funkcionalnog ograničenja i nesposobnosti. Funkcionalna ograničenja uključuju one zadatke koje pojedinac teško ili nemoguće obavlja. Ovo može uključivati npr. dizanje predmeta s poda, obavljanje aktivnosti dnevnog života (ADŽ) i instrumentalne aktivnosti dnevnog života (IADŽ), stajanje na jednom mjestu duže vrijeme, postupanje s alatom u ruci ili češljanje kose.
Razina nesposobnosti povezana je s nemogućnosti ili teškoćom ispunjenja funkcija u društvu ili u obitelji/porodici. Takve uloge mogu biti briga za djecu, rad, pohađanje škole, sudjelovanje u rekreacijskim i/ili avokacijskim aktivnostima i izvođenje dobrovoljnog rada. Funkcionalno ograničenje za osobu s artritisom u koljenu može biti nemogućnost da napravi čučanj ili sjedi prekriženih nogu na podu. Nesposobnost pacijenta može se ogledati u nemogućnosti obavljanja zadataka koji se odnose na rad u dječjem vrtiću, na primjer sjedenje na podu i igranje s djecom.
Preostaje vidjeti je li oštećenje i patologija u odnosu na funkcionalno ograničenje i nesposobnost očekivano. Fizioterapeut se treba prisjetiti da aktivna patologija i/ili oštećenje može dovesti do funkcionalnog ograničenja, ali ne mora neophodno uzrokovati nesposobnost. To ovisi o ulozi osobe unutar društva i njezinoj mogućnosti da se prilagodi promijenjenom stanju i osposobljenosti.
4. korak: razvoj plana fizioterapijske intervencije
Razvoj plana fizioterapijske intervencije uključuje mjerljive ciljeve (rezultate) terapije. Ti ciljevi utvrđuju se u saradnji s pacijentom/klijentom.
Ako se utvrdi da slučaj nije u domeni fizikalne terapije, pacijent se upućuje drugom prikladnom zdravstvenom stručnjaku.
