Jasna strategija
"Jedan za mjesec odlazi u penziju, a polovina u narednih šest godina. Na specijalizaciji se nalaze samo dva, a ona traje četiri godine. Dakle, može se zaključiti da podmlađivanje ovog kadra nije adekvatno. Ove brojke sve govore", naglasila je Mulalić.
Mnogo je razloga koji su doveli do deficita pedijatara. Prije svega je to, prema mišljenju dr. Mulalić, što se navrijeme nije mislilo o kadrovima te što nema jasne vizije, iako je u Strategiji za razvoj zdravstva u Federaciji BiH do 2018. godine predviđeno da u predškolskim dispanzerima budu pedijatri, a tamo gdje ih nema, mogu ih zamijeniti ljekari porodične medicine ili opće prakse.
"Misli se na mjesta u kojima je manje djece. Međutim, mi govorimo o Kantonu Sarajevo, u koji se ljudi svakodnevno doseljavaju. Kada je riječ o “bijeloj kugi“, koja je sigurno u nekim mjestima evidentna, moram kazati da na Ilidži to nije slučaj. U Domu zdravlja Ilidža raste broj kartona, a samim tim i potreba za pedijatrijskom službom", pojašnjava Mulalić.
Zbog smanjenog broja pedijatara, ljekar koji radi u toku jedne smjene pregleda i po 50-ero djece.
"U tzv. “plavoj knjizi“, na koju su svi ljekari, a posebno pedijatri, imali primjedbe, napisan je normativ o 1.100 djece o kojima bi brinuo jedan pedijatar. Mi se zalažemo da se ta brojka smanji na 800. Ali, nije samo to problem, mi nemamo ni normativ vremena. Ne postoji stavka – koji je to broj pacijenata koje ćete pregledati tokom jednog radnog dana. Raniji normativi su je sadržavali – po 20 minuta za svakog pacijenta – pa kada se sve sabere, to je oko 25 pacijenata u toku radnog vremena. Sada je taj broj uduplan, pa se postavlja pitanje kvalitete zdravstvene usluge koju pacijent dobija. Naravno, ovakva situacija se još uvijek kompenzira znanjem i iskustvom starijih ljekara, ali se postavlja pitanje, šta će biti kada ti ljudi odu u penziju",pita se predsjednica Udruženja.
Zloupotreba specijalista
Jedan od problema koji su doveli do ovakvog stanja u pedijatriji jeste i nedovoljno dobra organizacija. U uređenim zemljama, koje imaju mnogo veći broj pedijatara po glavi stanovnika i znatno bolji standard, specijalisti se, kaže Mulalić, ne zloupotrebljavaju, nego se njihovo znanje čuva za šta je namijenjeno.
"Kod nas se pedijatru dolazi s ulice. To mogu biti teško bolesna djeca, hitni slučajevi, srednje i lakše bolesni mališani, ali i djeca s banalnim tegobama, jer su roditelji pogrešno protumačili, pa kažu “dijete kašljuca, evo, ja sam ga doveo“. U čemu je stvar? Mi imamo pedijatrijske sestre koje su obučene da mogu raditi mnogo toga. Znači, svako dijete ne mora završiti kod pedijatra. Međutim, kod nas je sistem takav da svako smatra da ima pravo ući kod specijaliste. Roditelji tu ne bi trebali imati bojazni, jer ako ja odgovaram za svoje postupke, onda bi i drugi, u ovom slučaju pedijatrijske sestre, isto tako trebale dati sve od sebe kako bi pomogle pacijentu. Ne može se doći pedijatru zbog anogenitalnog osipa, to zna tretirati pedijatrijska sestra, jer je za to educirana. Takvim načinom rada gubimo dragocjeno vrijeme, jer u tom trenutku u čekaonici je roditelj s teško bolesnim djetetom", pojašnjava dr. Mulalić.
Neka Federalno ministarstvo zdravstva raspiše specijalizacije
Jedan od problema ovakvog stanja u pedijatriji jeste i neraspisivanje specijalizacija.
"Neka Federalno ministarstvo zdravstva, koje je nadležno, raspiše specijalizacije, pa ćete vidjeti da će se ljudi javiti. Činjenica je da četverogodišnja specijalizacija itekako košta. Ako je ljekar zaposlen u domu zdravlja, a na specijalizaciju ode u bolnicu, on tamo radi, ali sve finansijske troškove snosi dom zdravlja. To jeste mnogo novca, ali drugog izlaza nema" kaže dr. Mulalić.
Pacijent najviše strada
Naš zdravstveni sistem nema protokola, čiji je cilj, prema riječima predsjednice Udruženja pedijatara, zaštita, kako ljekara tako i pacijenata. Protokol bi trebao sadržavati tačno definisane mjere, radnje, laboratoriju i preglede kod svake bolesti, koje se trebaju preduzeti.
"To pomaže da se ne napravi greška kod liječenja i ujedno štiti ljekar. Danas je postalo atraktivno podizati tužbe protiv zdravstvenih radnika. Naravno, ne želim nas amnestirati, govorim o nečemu drugom. U takvim slučajevima morate imati protokol, a ako ga nemate, kao što je to slučaj kod nas, razvija se defanzivna medicina. To znači – ako ne radim, onda i ne griješim. Znam raditi, ali isto tako znam da ponekad nešto može krenuti drugim tokom, a ja nemam protokol koji će me zaštititi. Onda ću to proslijediti nekom drugom. Izvući ću se ili ću raditi i nepotrebne dijagnostičke metode na inicijativu pacijenata, što se sve češće čini, i tako trošiti budžet. Na kraju svega pacijent je taj koji strada",govori dr. Mulalić.
(A. Sijerčić/Faktor.ba/Foto: I. Šebalj)
