Maloj Hani treba naša pomoć. Spasimo ovaj mladi život!
Detalje žiro računa za uplate iz BiH i inostranstva pogledaje na Haninoj FB stranici.
Online akcija:
http://www.gofundme.com/mmuh1c
http://www.gofundme.com/ixz6l0
Porodicu Ćatić možete kontaktirati putem telefona: otac Almir 061 621 758, majka Hasiba 062 965 502
Ćao. Ja sam Hana. Imam dvije i pol godine. Želim se igrati sa svojim malim drugarima, trčati, biti mala vesela djevojčica koja će jednog dana odrasti u predivnu, pametnu djevojku. Bit ću učiteljica. Ili advokat. Ili pisac. Ili... Ma bit ću šta god hoću. Jednog dana ću se i udati. I imati djecu. Ali to ne mogu ako mi vi ne pomognete.
Ne mogu se više kretati niti igrati sa svojim drugarima. Ne da mi nešto što doktori nazivaju riječju koju ne znam ni izgovoriti - LIPOMIELOMENINGOCOELA. Velika je to i teška riječ za ovako malu djevojčicu. Ne znam ni šta to znači. Ali mama mi je objasnila da, ako ne budem mirna, da ću zbog toga što se zove tom dugačkom riječi, ostati nepokretna. Rekli su mi i da mi vrijeme ističe. Prebrzo. Znači li to da nikada neću odrasti ako mi ne pomognete? Neću krenuti u školu? Neću opet trčati držeći se za ruku sa svojom najboljom drugaricom? Imati prvu simpatiju? Diplomirati? Zaposliti se? Udati? Živjeti? Mama i tata stalno plaču. Pravila sam se da spavam kad su im rekli da moraju skupiti 16.000 eura za moje liječenje u Turskoj ili će me izgubiti. Ne znam koliko je to para, ali mislim da je puno. Dat ću i ono svoje iz kasice, ali s obzirom koliko plaču, to neće biti dosta. I gdje je ta Turska? Nisam tamo nikada bila. I kako to misli izgubiti? Neću više puštati njihovu ruku da se ne bismo izgubili. Bili bi jako tužni kad mene ne bi bilo. Kad sam ja njihovo najveće bogatstvo, kako kaže mama. Kad sam ja njihova najveća radost, kako kaže tata. I ja bih bila tužna. Ko bi me onda ušuškavao u krevet, pričao bajke pred spavanje i vodio me u park? Kako misli da će me izgubiti?
Vi imate dobra srca. Znam. Hoćete li mi pomoći da ih ne izgubim i da oni ne izgube mene? Da se moji mama i tata opet smiju? Sad samo plaču. Ne smiju me ni dobro zagrliti kao prije jer se boje da će me povrijediti. Hoćete li mi pomoći da opet hodam? Trčim? Živim? Da me moji opet mogu zagrliti bez ikakvog straha? Dva mjeseca. Toliko je onaj čiko u bijelom mantilu rekao da imam vremena. Za dva mjeseca ću biti starija tačno toliko, ali neću uspjeti ostvariti sve ono o čemu sanjaju malene djevojčice. Mama i tata će dati sve pare što imaju, ja ću razbiti svoju kasu, a hoćeš li mi i ti nekako pomoći da na svoj treći rođendan budem dobro, zdrava i sretna i da, gaseći svijeće na najljepšoj torti, poželim sve najbolje i vama? Mene je mama naučila da treba pomagati drugima kad god možemo i da će nam Bog dvostruko vratiti.
Šta vi sada radite? Ja ležim u svom bolesničkom krevetu i čekam pomoć dobrih ljudi. I vjerujem u vas. U sve vas. I u vašu dobrotu. I humanost. Vjerujem da ću uz vašu pomoć ostvariti sve one snove koje imaju malene djevojčice
