“Edus je rođen iz nužde, iz potrebe. Godine 2010.došla sam u Sarajevo da predajem kao gostujuća profesorica na Filozofskom fakultetu i željela sam, istovremeno, pomoći roditeljima djece iz autističnoga spektra, koji su bili već očajni”, kaže nam Pištoljević…
“Njihova su djeca već bila pokušala na tri-četiri mjesta upisati se u redovite vrtiće, škole, programe, ali s malo uspjeha, i, profesionalci koji su radili pri Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica i koji su željeli unaprijediti svoj rad, (a već su radili s po dvoje-troje djece iz autističnoga spektra, po dvije-tri godine, ali rezultata je bilo malo) – postali su svjesni da je potrebno uvoditi metodičke inovacije u radu kako bi djeca napredovala. Skupila se grupica entuzijasta, koji su željeli pomoći djeci, roditelja koji su bili očajni, i bili su u potrazi za svim mogućim programima, u sklopu kojih bi njihova djeca mogla napredovati. Oni su mene kontaktirali još dok sam živjela u Americi… Pokušala sam, držanjem predavanja roditeljima, educiranjem uposlenika u Zavodu Mjedenica, pomoći, no – bilo je potrebno izgraditi jedan novi metodološki pristup u BiH, i odlučila sam doći 2010. godine u Sarajevo na godinu dana, da bih otvorila, pokrenula prvu učionicu, u kojoj bih educirala pet ljudi koji su već radili u Zavodu Mjedenica, kako bi onda oni mogli prihvatiti takvu djecu i raditi s njima. Pokušali smo to ostvariti u suradnji s Ministarstvom obrazovanja, otvoriti tu učionicu kao projekt, no iz Ministarstva su nam kazali kako je bolje da otvorimo nevladinu organizaciju, jer je lakše kada vladin sektor surađuje s nevladinim. Iz te potrebe EDUS je oformljen u prosincu 2010. godine. Oformili smo Udruženje u kojemu smo željeli pomoći svoj djeci. Dakle, naše se Udruženje bavi znanstveno dokazanim metodologijama u radu s djecom u obrazovanju, bez obzira jesu li to djeca s poremećajem, ili su tipičnoga razvoja. Zato smo ga nazvali EDUS – Edukacija za sve: treniramo stručni kadar, imamo edukaciju za roditelje, za profesionalce iz svih sektora i područja koja se bave djecom, bez obzira jesu li to djeca s poteškoćama ili ne… Imamo svoj program , po kojemu radimo dnevno s preko sto mališana, uzrasta od 18 mjeseci, do 14 godina…
Kako se očituju poteškoće u razvitku autistične djece?
Imamo veliki problem s ranom detekcijom. Postoje određeni simptomi, određena kašnjenja u razvitku su vidna, no rijetko tko reagira. Roditeljima čak i profesionalci često kažu da sačekaju, s obrazloženjima: izrast će dijete, eto, progovorio je netko i s pet godina… Ako dijete sa 2 godine nema bar mali ali funkcionalan rječnik razvijen, ili ne komunicira gestikulacijom, ne održava kontakt očima, nema razvijenu imitaciju, ne razumije jednostavne komande ili nema konstruktivnu igru razvijenu, sve to ukazuje na neki poremećaj ili kašnjenje u razvoju koje se treba adresirati. Mi smo pokrenuli veliki projekt, podizanje svijesti o ranoj detekciji i ranoj intervenciji. Kada kažem ranoj, mislim na uzrast djeteta od 18 mjeseci do dvije godine. A ovdje se koncept rane intervencija ranije odnosio na uzrast od pet do šest godina. Treba puno ranije početi, do treće godine, s intenzivnim radom. Simptomi su razni… U suštini, bilo kakvo odstupanje od tipičnoga razvoja, bilo kakav atipičan razvoj kod djeteta ili kašnjenja u nekom od pet razvojnih područja, što ne znači automatski da je to ikakva dijagnoza i da, ako se s tom djecom radi, neće izgubiti tu dijagnozu do pete-šeste godine, do polaska u školu… Fokus bi trebao biti na samodetekciji razvojnoga kašnjenja i na ranoj intervenciji, stimulaciji tih razvojnih područja u kojima dijete kasni, tako da ono često može do polaska u školu ubrzati svoj razvoj i dostići vršnjake tipičnoga razvitka…
Koji stručnjaci, kakvih profila, sudjeluju u radu s djecom u EDUS-u?
EDUS se bavi samo znanstveno dokazanim, multidisciplinarnim pristupom djetetu i obitelji, dijete je u središtu, mi se svi vrtimo oko njega, i svi radimo isto: jedan plan i program koji je individualiziran prema dječjim potrebama, postoji za dijete, po kojemu rade stručnjaci svih profila. Profil stručnjaka u suštini nije bitan – mi imamo tim ljudi, od fizioterapeuta, do specijalnih edukatora, pedagoga, odgajatelja, medicinskih sestara, psihologa, logopeda, socijalnih radnika – dakle, imamo cijeli spektar svih onih koji su željeli da se kroz formalno obrazovanje fokusiraju na rad s djecom. Ali, kada dođu u EDUS, moraju proći jedan vrlo intenzivan trening, jer znanja koja su potrebna za rad s djecom, po najnovijim znanstvenim metodologijama, u BiH niti u regiji, nisu još uvedena na sveučilištima u programe, tako da kadar koji se školuje još ne može pružiti djeci ono što im je potrebno i što u svijetu postoji već 30-40 godina. Uz to, naš kadar svakodnevno ima superviziju u radu radi kalibriranja i ispravljanja grešaka kroz konstantan feedback, a petkom imaju predavanja i edukaciju sa mnom, profesorima koji nas posjećuju iz cijeloga svijeta ili supervizorima koji sada pohađaju master program u Italiji, na kojem predajem. Svaki dan se u svijetu nešto novo otkrije i publicira, mi moramo to pratiti, kako bi djeci omogućili najbolji mogući program.
Vi ste predvodnica nove škole, novoga načina rada s djecom sa poremećajima u razvoju u BiH. Gdje i kako ste Vi stjecali znanja i brojne znanstvene titule koje nosite? Studirali ste u Americi?
Da, često me pitaju kada sam se vratila, a ja im kažem: nisam se vratila, samo sam trenutno tu (smijeh). Bila sam došla samo na godinu dana, uzela sam pauzu na fakultetu na kojemu predajem da bih došla ovdje pokrenuti nešto i, evo, ostala još pet godina… Susretala sam se s tolikim birokratskim problemima i tolikom nemotivacijom da se išta promijeni… Jako puno ljudi u BiH mi je govorilo: ne talasaj – što ja ne mogu vjerovati, jer napretka ni u čemu nema bez „talasanja“… Predavala sam u Americi, vodila program rane intervencije i predškolski program na Columbia sveučilištu, na kojemu su moji magistarski i doktorski studenti radili puno radno vrijeme. U američkom programu, da biste postali specijalni ili opći edukator, morate, radeći puno radno vrijeme u školama, vrtićima, odgojno-obrazovnim institucijama, stjecati praktično znanje, koje je vezano s ocjenama na fakultetu, koje je vezano za teoriju… Takav sam model željela oformiti u BiH, međutim, još uvijek radimo na tome, još uvijek se borimo s tim vjetrenjačama.
Što je to ABA?
To je znanost, jedna od grana psihologije, bavi se primijenjenom analizom ljudskoga ponašanja, načina na koji ljudi usvajaju nova znanja, načinom na koji ih mi učimo, podučavamo, ili se jedni prema drugima odnosimo, načinom na koji razvijamo govor… Dakle, ljudska su ponašanja analizirana i razvijane metodologije kako nešto pojačati, razviti ili smanjiti… Analiziramo kako se tipično dijete razvija i zatim primjenjujemo te iste stimulacije na dijete s poteškoćama, kako bi razvilo neku vještinu, koja se prirodno nije razvila. Cilj je naučiti svu djecu da čitaju i pišu, samo je poanta u tome da koristite metodologije koje su znanstveno dokazane. Ne izmišljate ništa, ne pokušavate na svoj način, ne gubite vrijeme ni svoje, a naročito ne dječje, pogotovo kod djece s poteškoćama u razvoju, jer –vremena je malo, oni već kasne… Konstantno vršimo mjerenja - primijenjena bihevioralna analiza se bavi konstantno mjerenjem vašega rada kao edukatora, ali mjeri i brzinu usvajanja znanja i razvoj djeteta… Dakle, stalno se mjeri kvaliteta vašega truda a kroz napredak djeteta dobivate vi, kao edukator, feedback… Tako uvijek znate gdje je dijete i mijenjate svoj pristup, prema podacima o brzini razvijanja vještina kod djeteta. Ako metoda ne rađa plodom, dijete ne napreduje, i to vam se pokaže ne gubite vrijeme, mijenjate metodu, tražite najuspješniju, najbržu, najefikasniju baš za to dijete.
Na Columbia sveučilištu radi jedan profesor koji je osmislio sustav rada što ga i pokušavate prenijeti u BiH…
Da, dr. Greer je već 40 godina na Columbia sveučilištu i razvio je CABAS – sveobuhvatnu primjenu bihevioralne analize na obrazovanje i odgoj. Kroz 40 godina svoga rada, kao istraživač, osmislio je kako da najbolje jedna obrazovno-odgojna institucija funkcionira, koji sustav konstantno producira dječji napredak, jer – sve se mjeri napretkom koji mališani postižu, bilo da je riječ o djeci tipičnoga razvoja ili s poteškoćama. Konstantno mijenjamo naše pristupe i metodologije prema dječjim potrebama. Djeca su, zapravo, voditelji cjelokupnoga sustava… Sljedeća su karika roditelj i edukator. Roditelj je prvi učitelj, i najbitnije je educirati roditelja da primjenjuje validne metodologije i da se prema svome djetetu ponaša onako kako je za dijete najoptimalnije. Edukator također mora primjenjivati metodologije tom djetetu potrebne, najefikasnije… Sljedeća su, opet, karika supervizori- oni su potrebni, konstantno nadgledanje i kalibriranje rada u učionicama je jako bitno… Važno je da netko s novim metodologijama dolazi i mijenja vaš rad svakih mjesec dana, jer svakih se mjesec dana nešto novo publicira u znanosti. Sljedeća je karika sveučilište. Rade se istraživanja i konstantno provjeravaju nove metode rada. Spomenuti supervizori imaju, opet, svoje supervizore na sveučilištu, profesore, koji su u učionicama, jer tamo rade svoja istraživanja. To je piramida, koja na vrhu ima dijete, koje gura naprijed. CABAS je sustav koji je repliciran u Engleskoj, u Americi, u Italiji, u Parmi… Imati CABAS licencu vrlo je zahtjevno…
U BiH smo testirali preko 1200 mališana i napravili razvojne norme za BiH djecu… Napravili smo prve bihevioralne skale i prve vodiče za detaljnu procjenu razvoja djece, iz kojih onda automatski proizlazi individualni edukativni plan i program rada za to dijete… To su naša velika dostignuća…
Koliko društvo u BiH prepoznaje Vaš rad, Vaše napore da unaprijedite razvitak autistične djece?
Pripadam marginaliziranoj grupi. Opstali smo uz pomoć donatora, koji su ponosni da mogu pomoći u Bosni i Hercegovini ovakvom vidu rada, tako da, primjerice, bez UNICEF-a i njihove vizije, koja se poklapa s našom, mi ne bismo bili danas ovdje. Pomaže nam i UNDP, Australijsko veleposlanstvo, razni entuzijasti iz USA, Norveške, svijeta. Naš opstanak financiraju strani donatori isključivo…
Surađujete s Pedijatrijskom klinikom u Sarajevu?
S Pedijatrijskom klinikom u Sarajevu smo u izvrsnom kontaktu. Nadamo se kako ćemo uskoro moći na Pedijatrijskoj klinici napraviti regionalni edukativni centar za rani rast i razvoj, što bi značilo da možemo trenirati ljude iz cijele regije. Nama u EDUS dolaze ljudi iz cijeloga svijeta da treniraju i rade istraživanja s nama. Bio bi to centar koji bi mogao parirati svakom sličnom istraživačkom centru u svijetu…
Imate li vremena za sebe?
Pasionirani sam čitatelj znanstvenih radova iz svih područja znanosti, idem u kazalište i na koncerte, kada za to imam vremena… Ali, imam još dvije ljubavi… Surađujem s Bosanskohercegovačko-američkom akademijom znanosti i umjetnosti, koja okuplja 230 doktora znanosti i profesora koji su porijeklom iz BiH, a žive u Americi. Organiziramo Kongres u BiH svake godine, na kojemu bude 700 sudionika, preko 250 predavača dođe iz cijeloga svijeta… Druga stvar kojom se bavim je podizanje svijesti o green pristupu, u suradnji s profesorima iz Nizozemske i Sarajeva organiziramo Sarajevo Green Design Festival. Svake dvije godine dovodimo znanstvenike iz područja green – obnovljivih resursa (arhitektura, mašinstvo, energija, umjetnost, inkluzija, itd.) iz cijeloga svijeta, vrsne stručnjake koji predaju besplatno, vode radionice, izlažu svoje umjetničke radove, sudjeluju u izgradnji Sarajeva kao Green Centra u regiji… Ja sam jedan od domaćina toga festivala.
Dr. Nirvana Pištoljević završila je studij psihologije na Rutgers univerzitetu (SAD). Postdiplomske studije je pohađala na Univerzitetu Columbia u New Yorku gdje je stekla tri magisterija iz oblasti: specijalnog, općeg obrazovanja i primijenjene bihevioralne analize, prakse podučavanja u specijalnom obrazovanju, te biheviorizma. 2008. godine na Univerzitetu Columbia je i doktorirala u oblasti primijenjene bihevioralne analize, nakon čega na istom univerzitetu već 7 godina predaje na postdiplomskim studijima, na predmetima specijalnog obrazovanja i inkluzije. Predaje i na postiplomskim studijima iz psihologije i primjenjene bihevioralne analize na Parma univerzitetu u Italiji. Radeći 7 godina u Fred Keller školi u New Yorku, koja je ujedno i znanstvenoistraživački centar pri Univerzitetu Columbia, s djecom sa i bez poteškoća uzrasta 18 mjeseci do 5 godina, po sistemu CABAS®, bila je mentor postdiplomskim studentima i bavila se znanstvenoistraživačkim radom, čime je dobila znanstvene i istraživačke titule: Senior Behavior Analyst i Assistant Research Scientist, a zatim i Adjunct Assistant Professor na Teachers Collegeu pri univerzitetu Columbia. Objavila je brojne znanstvenistraživačke radove s fokusom na indukciju govora i razvojnih faza kod djece s poteškoćama u razvoju. Pozivani je predavač na brojnim konferencijama širom svijeta vezanim za razvojnu i bihevioralnu psihologiju, pedagogiju, razvoj govora, opservaciono učenje i znanstvene metode u radu sa djecom. Od 2010. godine je Izvršna direktorica Udruženja EDUS-Edukacija za sve za djecu sa i bez poteškoća u razvoju. Sprovodi znanstveno zasnovane programe rane intervencije, vrtićke, predškolske, školske i dodatne nastave u EDUS centru, te pri školi “Mjedenica”. U funkciji potpredsjednika Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka, svake godine organizira naučne konferencije i razmjene znanja stručnjaka iz Amerike i regije.
Piše: Vesna Hlavaček (dnevni-list.ba)
