Razgovarala: Dženana Poračanin
Foto: Hana Čolić
Tim očne poliklinike "Dr. Sefić" osnovao je u prostorijama čekaonice ove ustanove oftalmološki muzej kojim su "stavili pečat" na priču o tradiciji, dugogodišnjem radu i ljubavi ove porodice prema oftalmologiji.
Kako kažu, jedna od stvari na koju su najviše ponosni je upravo njihova tradicija, te su kroz dugogodišnji rad i prenošenje znanja iz generacije u generaciju, uspjeli skupiti na jedno mjesto mnoge oftalmološke vrijednosti, rukopise, objavljene radove i knjige te ih pretvoriti u jedan vrijednosni projekat.
O ovoj temi, ali i radu tima očne poliklinike "Dr. Sefić" u vrijeme pandemije koronavirusa, razgovarali smo sa doc.dr.med. Sanjom Sefić Kasumović, specijalistom oftalmologije.
1. Kako je ljubav za oftalmologijom i stalnom edukacijom prešla u porodičnu tradiciju?
Mi nismo imali mnogo izbora. Kada rastete s bolesnim čovjekom, tuferima, krvlju, naočalama...u mojoj se kući samo pričalo o tome. Tako da, htjela ili nehtjela, čovjek zavoli ono što mu se u porodici ponudi. Moj djed je imao običaj reći: "Morate biti jako dobar čovjek da bi bili dobar doktor". Poslije se sve samo nauči. Morate biti humanista, imati empatiju prema starijim ljudima, bolesnim, prema ljudima koji imaju bolesti koje se ne mogu izliječiti. Morate imate takta, jednu urođenu dobrotu i pristojnost kako pristupiti svim ljudima na jedan fin i ugledan način. Od malena sam znala da ću biti doktorica. Bog te uputi na put za koji se i dan-danas nisam pokajala.
2. Recite nam nešto o Šefkiji Sefiću. Ko je on bio, gdje se školovao i gdje je radio?
Moj djed je umro dvije godine prije nego sam se ja rodila. Ja ga nisam upoznala, ali i dan-danas imam njegove pacijente. Kako? Tada su se mala djeca liječila kod mog djeda, sada su to puno stariji ljudi od mene. Čak su mi nekoliko puta donosili njegove nalaze, recepte i slično. Tada su doktori pisali naliv perom, imali su jedan lijepi, fini rukopis. Bio je jedan tipičan Hercegovac, visokog čela. Kao jako mlad bio je već sijed, ozbiljan doktor. Dugo se školovao, završio je fakultet u Beču, specijalizirao je nakon toga i tada su ljekari dobijali mjesto zaposlenja po dekretu. On je po dekretu dobio mjesto u Sarajevu. U međuvremenu se oženio. Ja ne znam koji je razlog zašto je on odabrao oftamologiju. Vjerovatno mu je bilo određeno tako. Međutim, kada je moj djed u Banjoj Luci formirao prvi očni odjel, tada je u cijeloj BiH bilo ukupno tri oftamologa, među kojima je bio i moj djed, a mi danas u BiH imamo preko 400 oftamologa. Tako da vjerujem da je moj djed živ, da bi bio sretan i zadovoljan.
3. Ko je, odnosno, kako je nastala ideja osnivanja oftalmološkog muzeja?
Muzej je rezultat korone, znači ovo je jedna od pozitivnih stvari pandemije. Za vrijeme korone odlučila sam da nijednog dana svoju ambulantu neću zatvoriti. Radili smo na tri telefona, davali usluge pacijentima, doktor je stalno bio online uključen. Većina mojih pacijenata su stariji ljudi koji se znaju služiti telefonom. Mi smo sve informacije davali putem telefona. Tako se prvo rodila ideja o knjizi oftamologije. Ja mislim da je to prva knjiga nakon 25 godina. Zadnju je napisao moj tata. Ne možete ni zamisliti šta se sve u oftamologiji promijenilo za tih 25 godina. Pa smo tu knjigu sa svim mojim mladim doktorima i s mojim tatom koji je obradio poglavlje bh. oftamologije i oftamologije kroz historiju, napisali na engleskom jeziku. To je rezultat prva tri mjeseca korone. Dokumentovali smo sve te slike primjerima naših pacijenata. Dakle, nije poenta da imate opisati neki problem, koristite svu savremenu literaturu, sve pacijente smo na primjeru pokazali iz naše kartoteke, arhive, što na bio mikroskopu i slikama, što s OCT-om itd. S tim smo pokazali koliko je oftamologija uznapredovala u zadnjih 25 godina. Udžbenik je sada u štampi, a nakon toga ćemo napraviti udžbenik na bosanskom jeziku. Tako da ga mladi specijalizanti i studenti medicine, kada budu učili oftamologiju, mogu koristiti kao aktuelnu literaturu za spremanje svojih ispita i spremanje tog životnog zvanja. To je s jedne strane, a s druge, sve što vam ne ostane zapisano se jednostavno zaboravi.
4. Ko je i na koji način uspio sačuvati sve te oftalmološke vrijednosti?
Kada smo završili knjigu opet smo imali vremena te smo počeli da krečimo polikliniku, spremamo i kopamo po stvarima. Našla sam kesu za koju nisam znala ni da postoji, tu su svi dokumenti moga djeda, dokumenti dijelom rukom pisani, svi njegovi radovi koji su objavljeni u Austriji na njemačkom jeziku. Tada sam vidjela da je moj djed radio i prepoznavao keratokonus, pojam incipijentnog keratokonusa za koji nisam ni znala da je neko "do mene" znao. Znači, moj djed je 1932. pa 1940. pisao radove na tu temu. Vidjeli smo mnogo radova vezanih za infekciju, za trahom. Ja u svom životu, 30 godina staža imam, tu infekciju nisam vidjela. Vidjeli smo njegove prve naočale, svašta smo otkrili. Njegove lične radove, biografije, rukopise, spise, nagrade, doktorat mog tate, priznanja, ordene...
5. Zašto mislite da je, po Vama, ovaj projekat važan i ima neku specifičnu sentimentalnu vrijednost?
Ako ne ostane i ne zabilježi se, zaboravit će se. Živimo u nekom dobu koji je bio nepojmljiv u odnosu na ono kako je bilo prije 10 ili 15 godina. To mora ostati u čvrstoj formi da bi se sačuvalo, ako ne ostane, jednostavno se zaboravi. Mora BiH pokazati da imamo veliku historiju i tradiciju u oftalmologiji. Da su se naši oftamolozi bazirali na oftamologiju zapadne civilizacije, da su se svi ti doktori školovali u Austriji i Njemačkoj, da se lijepo pisala dijagnoza, da se lijepo razgovaralo s pacijentom, sve te tekovine naših predaka se moraju prenijeti na nove generacije. Doktori ne mogu u doba krize ići na bolovanje, doktor je doktor. Tu ste da pomognete ljudima.
