Ova univerzitetska profesorica, specijalista socijalne psihologije, psihologije ličnosti i sportske psihologije je, između ostalog, govorila i o odgoju djece.
Zašto danas ljudima nedostaje samopouzdanja? Ima li tu nešto do odgoja?
Razvili smo takmičarski sistem i vrlo često kada vidimo da je neko bolji - predajemo se. Drugo, da bismo razvili samopuzdanje i samopoštovanje moramo imati nešto na temelju čega ćemo to razviti. Kada to uradimo onda nam nedostaje energija koja je vrlo bitna ako želimo mijenjati život na bolje. Ukoliko to ne uradimo onda se povlačimo u sebe i gubimo samopuzdanje i samopoštovanje.
Zašto je važnije kako živi komšija od nas samih?
Mi se povlačimo naspram agresivnih ljudi. To je tzv. pseći refleks kada neko pokaže silu i pokaže da je Alfa, mi se povlačimo u sebe. Ta potreba da zavirimo u tuđe živote je zapravo onaj osjećaj nisam najgori na svijetu i da drugi imaju probleme. Taj osjećaj da je i drugome teško je nama jednostavnije podnijeti. Lakše je vidjeti da je i drugome loše i na neki način naći opravdanje za svoje stanje nego uložiti energiju i mijenjati se. Ljudi su depresivni, a nisu produktivni.
Ljudi brzo iz depresije prelaze u euforiju ili obratno?
Nama je potrebna identifikacija. Ne trebamo gledati tuđe uspjehe. Svaki dan treba biti ispunjen produktivnošću jer onda se događa da poslije nekih uspjeha i euforije ubrzo zavlada razočarenje.
Poruka za čitatelje i gledaoce..
Zaista vjerujem u život i život je najljepša stvar koja nam se dogodila. On nema reprizu i ne zaboravite da ako su oko vas ljudi koje volite, živi i zdravi, onda ste sretan čovjek. Samo smrt i neizlječiva bolest su problemi, ostalo su izazovi.
Kada sebi postavljamo ciljeve potrebno je da budu realni jer ćete ih onda moći ostvariti što će dovesti do rasta smopouzdanja. Također, bitno je ljudima oko sebe govoriti da ih volite, da se nasmijete sa svojom djecom. To je ono što je stvarno, a ne velike holivudske priče. Biti sretan u životu se uči, a ne počinje se od sutra nego od ovog momenta.
Na Balkanu jedina stvar koju zaista istinski imamo su ljubav i prijateljstvo. Mi Balkanci umijemo da volimo i nemojmo to da zaboravimo.
Kod vas kao terapeuta često dolaze ljudi. Šta to danas građane najviše muči?
Gruba podjela bi izgledala otprilike ovako. Najviše problema ima u odnosu između roditelja i djece. Zatim tu su problem anksioznosti i depresije i finalno, problem u komunikaciji između bračnih partnera. Psihoterapeut je kao Sherlock Holmes jer otkriva zločin, zločinca i motiv zašto je neko nešto uradio. Mnogo je lakše kada je taj zločinac neko vani, a mnogo je teže kada je taj zločinac u nama.
Ko danas odgaja djecu?
Najveći konflikt i disbalans u komunikaciji je nastao kada su se roditelji izgubili u prostoru neshvatajući kako funkcionišu današnje generacije djece. Mi suštinski nismo detektovali prave probleme kao npr. igranje video igara. Dugotrajno igranje igrica vodi ka odsustvu strpljenja i izaziva potrebu za adrenalinom. Mlade generacije žive kao na rolerkosteru jer ako nije adrenalinski šok oni to ne primjećuju. Učenje nema adrenalina, gledanje filma sa roditeljima ili igranje 'Ne ljuti se čovječe', također, nema adrenalina. Tako da roditelji šta god radili djeci je dosadno. Imamo proble sa školom koja ne mijenja program koji je isti kao i prije 50 godina. Zato ih odbijamo i od škole i od učenja jer sadržaj mora biti prilagođen vremenu. Djeca su nam odgajana sa mnogo nerazumijevanja. Mi moramo ući u njihov prostor, a ne ona u naš.
Kako u moru sumnjivih veličina djeca mogu pronaći pravi put?
Psihologija idola više nije adekvatna. Često su naši idoli, Messi ili Ronaldo, kontraproduktivni jer dijete kada shvati da ne može dostići njihov nivo odustaje od treninga i 'prebacuje' se na video igre poput FIFA-e 2016. U FIFA-i im apludira cijeli stadion. Ako želite da vam se dijete bavi nogometom i tenisom nemojte ih upoređivati sa najboljima. Suština i poruka roditeljima je da su zaboravili da hvale svoju djecu. Kada uđu u kuću prvo što urade je da kritikuju svoje dijete. Djeci treba osjećaj uspjeha. Kada kritikujemo dijete većinom to znači da smo nezadovoljni sobom. Smiješimo se nebitnim ljudima, na parkingu, na poslu, a kada uđemo u kuću tu kreće problem. Moramo postaviti prioritete. One koji nas vole moramo staviti na prvo mjesto.
Kada legnemo nakon što se izvičemo na dijeto, to ostavlja traga na nama. Dijete će nama oprostit, ali je pitanje hoćemo li to mi sami sebi uraditi. Roditeljstvo jako kratko traje. Ne propustimo da budemo roditelji ako nam je Bog to darivao. To je najveća i najbitnija stvar. Samo mali pomaci u životu taj isti život čini lijepim. Često ispraćam svoje klijente sa rečenicom: "Ne zaboravite da budete sretni". Mi zaista imamo mnogo razloga da to i budemo.
Zašto iz farmaceutske industrije kažu da se najbolje prodaju antidepresivi i lijekovi za potenciju?
Statistike pokazuju da su antidepresivi zaista popularni. Mi imamo jedan sindrom da ako je pomoglo komšinici - i nama će. Dakle to je nešto što koristimo. Ljudi moraju znati da je impotencija vrlo često odraz problema koji nosimo u sebi. U puno manjoj mjeri je prisutna fiziološka disfunkcija, a u mnogo većoj psihološka. Kada kažemo impotencija to kod većine odmah asocira na seksualni problem. Postoji i emotivna impotencija. Često kažem studentima da kada vide neku bahatu i arogantnu osobu da ih to odmah ne uplaši jer iza svake prepotencije stoji neka impotencija. Psihoterapija i psiholog su zapravo recepti do zdravog života. Cilj je biti zadovoljan i naći balans.
(NajDoktor.ba/N1)
