AUTOR ČLANKA
Poznavanje pigmentnih promjena kod čovjeka datira iz najstarijih vremena, počevši od Hipokrata i Celzijusa, a unazad nekoliko vijekova različiti naučnici su pokušavali približiti kožu i njene strukture ljudskom oku. Nova era u izučavanju pigmentnih promjena je započela proizvodnjom prvog portabl dermatoskopa 1958. godine.
Dermatoskopija je neinvazivna, in vivo tehnika za vizualiziranje kožnih struktura, prije svega pigmentnih kožnih promjena, koje nisu dostupne golom oku. Brojne dosadašnje studije su pokazale da dermatolozi mogu klinički dijagnosticirati maligni melanom u oko 65-80% slučajeva. Dermatoskopskim pregledom se povećava tačnost u dijagnozi melanoma, to jest, dermatoskopija ima veću senzitivnost za 10-27%, pa i veću, u odnosu na kliničku dijagnozu uspostavljenu golim okom.
Melanom je maligni tumor melanocita koji ima izrazito zloćudno i nepredvidivo biološko ponašanje, koje se očituje u sklonosti ranom limfogenom i/ili hematogenom metastaziranju. Otkrivanje tumora in situ je od neprocjenjive važnosti za tok, liječenje i prognozu bolesti. U ovome nam danas pomaže dermoskopija i teško je rano dijagnosticiranje melanoma zamisliti bez nje.
Adjuvantna terapija još uvijek daje nisku stopu odgovora iako standardne adjuvantne terapije za melanoma nema, a kompletne remisije bolesti su iznimno rijetko zabilježene u kasnim stadijumima melanoma bez obzira na savremene terapijske mogućnosti i pristupe.
Dermoskopija i dermoskopski algoritmi
Dermatoskopija nije puko „slikanje“ madeža kako se to uglavnom misli. Sinonimi za ovaj termin su: dermoskopija, epiluminiscentna mikroskopija, površinska mikroskopija, videodermoskopija. Ova, kod nas relativno nova dijagnostička metoda, podrazumijeva prekrivanje kožne promjene mineralnim uljem, alkoholom ili vodom, te pregled promjene s ručnim („handl-hel“) dermatoskopom, stereomikroskopom, kamerom ili digitalnim „imaging“ sustavom. Omogućava in vivo vizualiziranje onih kožnih struktura koje nisu dostupne golom oku i to: epiderma, dermoepidermalne granice i papilarnog dermisa.
Historija dermatoskopije je stara oko stotinu godina, mada je napora za mikroskopiranje kože bilo još u 17. stoljeću. Termin dermatoskopija koji danas koristimo ustanovljen je 1920. godine od strane Saphier-a koji je studirao krvne sudove normalne i patološke kože. Leon Goldman je 1951. godine pokušao posmatrati mladeže ovom tehnikom, a 1971. godine Rona Mac Kie je konačno spoznala važnost površinske mikroskopije u diferenciranju benignih od malignih pigmentnih promjena, što je osnovni zadatak ove neinvazivne dijagnostičke metode.
Od tog vremena pa do danas ustanovljeni su različiti epiluminiscentno-mikroskopski (ELM) parametri za razlikovanje melanocitnih (madeži, melanom) od nemelanocitnih promjena (basalioma, spinalioma, dermatofibroma, hemangioma i seboroičnih keratoza), što je tzv. prvi korak u dermatoskopiji.
Ukoliko je posmatrana lezija okarakterisana kao melanocitna, može se pristupiti drugom koraku u tzv. „two-step dermoscopy" algoritmu, a to je diferenciranje između benigne pigmentne (madeža) i zloćudne lezije (melanoma).
U ovu svrhu ustanovljeno je nekoliko različitih melanocitnih algoritama:
- Pattern analysis ili tzv. klasični dermoskopski algoritam
- ABCD rule
- Menzies method
- 7-point checklist
U kliničkoj praksi iskusni dermoskopičari se najviše koriste prvim i drugim algoritmom.
PRVI MELANOCITNI ALGORITAM ( ENGL. PATTERN ANALYSIS)
Godine 1989. u Hamburgu na tzv. Consensus meeting-u su se prvi put objedinili i definisali pojmovi dermatoskopije. Klasični dermoskopski metod za dijagnozu pigmentnih kožnih promjena je tzv. pattern analysis (analiza struktura, mustri), koji je ustanovljen 1987. godine od Pehamberger-a i suradnika, te modificiran i dopunjen od strane Argenziana i suradnika 2000. godine . Zasnovan je na analizi mnogobrojnih dermatoskopskih struktura na osnovu analize različitih boja i mustri, koji uz tzv. vodilju ( engl. clue-naročita dermatoskopska struktura) mogu da dovedu do specifične dijagnoze. Strukture se često opisuju metaforički (npr. engl. blue-whitish veil- plavičasti veo) i teško ih je prevesti na naš jezik.
Drugi melanocitni algoritam-ABCD pravilo dermatoskopije (engl. ABCD rule of dermoscopy)
Ustanovljen je tj. modificiran od Stolz-a i suradnika 1994. godine, ali prvi put je predložen od strane njemačkih autora, Kreusch-a i Rassner-a 1991. godine i predstavljeno u germanskoj literaturi tzv. "Hautarzt". Izračunu ABCD skora ovom metodom može se pristupiti samo ako je prethodno ustanovljeno da je lezija melanocitna. Semikvantitativno moraju biti procijenjeni:
- Asimetrija lezije
- Ivice
- Boje
- Dermatoskopske strukture (dots, globules, structureless areas, network, branched streaks)
Što je veći broj uočenih dermatoskopskih struktura veća je mogućnost da je pomatrana lezija melanom. Da bi se uračunale određene strukture postoje pravila, npr. bezstrukturna zona mora da čini više od 10% površine lezije kako bi bila uračunata.
Skor veći od 5,45 upućuje na leziju koja je visoko suspektna na melanom, a skor manji od 4,75 upućuje na benignost promjene. Za sve lezije ostalog skora (4,75-5,45) preporučuje se opcija praćenja za kratki ili dugi vremenski period (engl. short-term ili long-term follow-up) ili ekscizija, tj. kirurško uklanjanje sumnjivog madeža i patohistološka pretraga. Na ovaj način se veši pažljiv probir dermoskopski sumnjivih lezija, ali se omogućava i daljnje digitalno kompjutersko praćenje madeža kako bi se izbjeglo nepotrebno odstranjivanje istih.
Kome treba dermoskopija?
Riziko faktori za pojavnost melanoma su:
- Odrasla dob
- Fototip
- Prethodno operisan melanom
- Melanom u porodici i porodični melanom
- Broj opekotina od sunca
- Tip madeža vs nevusa (npr. displastični madeži- DN, atipični nevus sindroma- AMS)
- Broj nevusa (više od 25, naočito više od 50 ili 100 madeža)
- Veličina nevusa (veći od 6 mm)
- Anatomska lokalizacija ( riziko anatomske regije poput lica, kosmatog dijela glave, genitalno, dlanovi i tabani)
Posebna kategorija su djeca rođena sa velikim ili gigantskim prirođenim madežima (CMN) i svim madežima čiji je promjer veći od 2 cm, a naročito ukoliko se nalaze na osjetljivim dijelovima tijela koja su često izožena suncu ili mehaničkoj traumi!
Slični članci
Druge objave autora
